PULSKI POLIPTIH, CRKVA SV. FRANJE, PULA, 15. ST.

26.09.2024, SACRA CROATICA

PULSKI POLIPTIH Pula, crkva sv. Franje, Slika: Hrvatski restauratorski zavod

Mjere: visina cijelog poliptiha 3.70, dio s figurama 220 m, širina 2.67 m. Visina lika Madone 0.80 m, bez podnožja 0.70 m. širina na dnu 0.45 m, izbočenje u koljenima 0.13 m. Svetački likovi visina 0.76 do 0.78 m, dubina 0.07 m, visina polulikova 40 0.40 m

Autor:	Andrea da Murano (Venecija, prvi spomen 1462. - Castalfranco, iza 1502. - pripisano)
Lokalitet:	Pula
Uži lokalitet:	Crkva svetog Franje Asiškog; Iznad glavnog oltara
Likovna tipologija:	Kiparstvo; oltar, poliptih, reljef, retabl
Materijal/Tehnika:	Drvo, pozlata, boja; perforacija, polikromija, pozlata, pressbrokat, proboj, rezbarenje
Ikonografija:	Bogorodica, Krist, sveci i svetice
Stoljeće/godina:	15.
Kulturno povijesno razdoblje:	Gotika - renesansa
Autor skede:	Ivan Matejčić

Izvor: PPMI: Katalog predmeta

Poliptih sačinjava bogato rezbareni okvir s dvije vodo ravne galerije u koje su umetnuti u visokom reljefu i zvedeni drveni likovi Madone s djetetom te likovi i polulik ovi svetaca.' Ta oltarna plastika pripada po kompoziciji. ikonografiji, stilskoj koncepciji, obradi figura i okvira venecijansko-muranskom tipu rezbarenih i sli kanih poliptiha.

U samoj Veneciji, i na podru čju njenog umjetničkog upliva, ima reljefnih poliptiha već u XI st.'

U XV st. razvile su se čitave radionice za izradu poliptiha, s centrom u Veneciji, pa su se s vremenom okviri sve više bogatili ukrasima i izrađivali poput zla tarskih radova. Sav je inventar arhitektonskih i dekorativnih elemenata kićene gotike — lukovi, kapiteli, fiale, lišće, niše, tornjići, rozoni, stupići i tordirana užeta — našao tu svoje mjesto.

Poliptih mjesto pale udomaćio se ne samo u venecijanskom području već i u srednjoj i sjevernoj Italiji, kao i, dakako, u svim zonama mletačkog upliva.' Poznati su i kod nas ostaci djelomično i li potpuno reljefnih poliptiha venecijanskog porijekla ili utjecaja.' — Uz mnogobrojne slikane poliptihe nastali su prije polovice XV st. vanredno bogato urešeni poliptisi u crkvi San Zaccaria u Veneciji, na kojima se obilno javljaju uz slikane niše i plastični drveni likovi.

Autori oltara u San Zaccariji, Giovanni d'Alemagna i Lodovico da Forli (slikani dio je od Antonija Vivarinija), bili su značajni „intaliatori palarum" onoga doba. Na njihovim se, poliptisima centralni dio razvio vertikalno; tip je to koji će doseći raskošnu primjenu kod Vivarinijevih poiiptiha u Veneciji i Bologni, kođ Vittorija Crivellija u S. Severinu, zatim u Piacenzi itd., a naći će put i među pokrajinske sljedbenike (Castel S. Giovanni, S, Daniele nel Friuli), pa i u Pulu. — Bila su to bogata dekorativna tkanja, puna prave gotičke ornamentalne precioznosti, Njihov će posljednji forsirano bujni cvat uokvirivati već nove stilske tendencije, što se javljaju na figuralnim prikazima. i predstavljat će retardiran, nadmašen ukus u sudaru s novim valom.

I pulski poliptih komponiran je u dva kata, s vertikalno razvijenim centrom. Niše donje galerije, odijeljene rez barenim poligonalnim stupićima s lisnatim kapitelima, i spunile su ispod šiljastih arkadica po tri cijele figure svetaca s Madonom u ađoraciji u sredini.

U gornjem dijelu po t ri svetačke polufigure flankiraju istureni tabetakl, koji se sastoji od tri stranice poligona s pri kazom „Imago pietatis" u srednjoj stranici i likovima Marije i Ivana sa strane. Poliptih krune trolučni ukra šeni zabati i niz tanjih i debljih fiala

Mnogim svetačkim likovima manjkaju atributi, ali se može zaključiti da sa desne strane stoji sv. Jeronim, s kardinalskim šeirom, knjigom i modelom crkve u ruci. No budući da se radi o franjevačkoj crkvi mogli bismo pretpostaviti i da je to sv. Bonaventura, franjevački general i kardinal. Iza njega dolazi. s gestom naučavanja, svetac dominikanskog reda, skolastički teolog sv. Toma Akvinski ili možda sv. Petar Mučenik, kojemu je atribut knjiga a u gesti prst na ustima, zavjet šutnje.' Prema kratkoj bradi i bosim nogama sudeći slijedeći je sv. Petar Apostol. S lijeva slijedi mladenački sv. Ivan Evanđelista, zatim sveti biskup kojemu manjka biskupski štap, na starijim snimcima još vidljiv, po tradiciji sv. Nicefor, i na kraju svetac koji je nekada u desnici držao spušten mač, možda sv. Mauro ili sv. Martin. Polulikovi gornje galerije predstavljaju sv. Katarinu Aleksandrijsku (kotač, palma). .sv. Nikolu barskog (tri zlatne kugle), sv, Pavla Pustinjaka (palma sa starijih snimaka je ne stala) i, na drugoj strani. tri franjevačka sveca — sv. Franju Asiškoga sa stigmatom, sv. Dominika s modelom gotičke crkve i sv. Bernardina Sienskoga s knjigom i pločom koja nosi kraticu Kristova imena.

Ornamentalni okvir poliptiha izgleda poput zlatarske filigranske radnje sa svojim traforima na plavom fondu, pozlaćenim kao što je i odjeća likova, čija je pozlata bila originalno nanesena na podlogu crvenog bolusa. Kod većih je površina fond ukrašen punciranim lišćem i pu poljcima. Iza svake je glave na isti na čin izvedena dvo struka aureola. Inkarnat je ružičast, kao i fond, nak nadno premazan.

Pulski se poliptih najčešće dovodi u vezu s poliptihom u San Zaccariji u Veneciji iz 1444. god., ali još češće s velikim poliptihom braće Vivarini u Bologni, iz 1450. god., pohranjenim u Pinakoteci, jednim od najljepših  venecijanskih poliptiha XV st." Autori rezbarskog dijela poliptiha u San Zaccariji bili su, kako smo naveli, Giovanni d'Alemagna i Lođovico da Forlt, dok je autor rezbarskog dijela na bolonjskom poliptihu nepoznat.

Nepotvrđena je pretpostavka đa je to Christoforo da Ferrara. Očito je, međutim, da je okvirni dio pulskog poliptiha mnogo bliži bolonjskom po delikatnom, usitnjenom čip kastom načinu obrade i po laganoj konstrukciji. Fond je i tamo plav, a bogata pozlata i ukrasi utisnuti su i na odjeću svetaca i na njihove dvostruke aureole. Na padno su podudarni i visoki šiljasti završeci poliptiha, dva tanja u sredini uz ostale s proširenjem. Po obradi detalja, po ornamentalnim motivima, bliz je našem okviru nepotpuno sačuvan poliptih u Osimu, čiji je slikani dio rad iz škole Bartolomeja Vivarinija, ili okvir vatikanskog poliptiha Antonija Vivarinija iz 1464. god.'

Mnogo teže i bujnije okvire u San Zaccariju, iako je osnovna raspodjela slična, ipak bismo teško povezali sa pulskim.

Likovna inspiracija pulskog poliptiha tijesno je povezana uz vivarinsko-muransku sferu, i to, po općim oznakama. u prvom redu uz poliptih u Bologni, Slikan venecijanskih poliptiha XV st." Autori rezbarskog dijela poliptiha u San Zaccariji bili su, kako smo naveli, Giovanni d'Alemagna i Lođovico da Forlt, dok je autor rezbarskog dijela na bolonjskom poliptihu nepoznat.

Nepotvrđena je pretpostavka đa je to Christoforo da Ferrara. Očito je, međutim, da je okvirni dio pulskog poliptiha mnogo bliži bolonjskom po delikatnom, usitnjenom čip kastom načinu obrade i po laganoj konstrukciji. Fond je i tamo plav, a bogata pozlata i ukrasi utisnuti su i na odjeću svetaca i na njihove dvostruke aureole. Na padno su podudarni i visoki šiljasti završeci poliptiha, dva tanja u sredini uz ostale s proširenjem. Po obradi detalja, po ornamentalnim motivima, bliz je našem okviru nepotpuno sačuvan poliptih u Osimu, čiji je sli kani dio rad iz škole Bartolomeja Vivarinija, ili okvir vatikanskog poliptiha Antonija Vivarinija iz 1464. god.'

Mnogo teže i bujnije okvire u San Zaccariju, iako je osnovna raspodjela slična, ipak bismo teško povezali sa pulskim. Likovna inspiracija pulskog poliptiha tijesno je povezana uz vivarinsko-muransku sferu, i to, po općim oznakama. u prvom redu uz poliptih u Bologni, Slikan dio bolonjskog poliptiha nastao je u suradnji Antonija i Bartolomea Vivarinija, te se smatra prvim zajedničkim djelom braće. Bio je to početak suradnje koja će potra j ati više od deset godina. Raniji Antonijev suradnik Giovanni O'Alemagna bio je već umro,' pa ga je zami jenio 18-godišnji Bartolomeo.

Rad je bio podijeljen, na poliptihu su očito dvije ruke. No svi se autori slažu u tome da je autor lika Madone u adoraciji bio Antonio Vivarini." Pulski centralni lik koncipiran je prema Anto nijevoj Madoni. Uzana krhkost njene tanane silhuete i nježna nekonzistentnost modelacije u oba je slučaja jed naka. Lice u nježnom ovalu koji se suzuje prema bradi, široko i izbočeno ćelo koje je plašt uokvirio s nekoliko pravilno raspoređenih nabora. Ispupčene su spuštene na glašene vjeđe, uzan izduljen nos, mala usta, ušiljena brada. To je lišce koje ćemo prepoznati i na Antonijevu Navještenju u sakristiji crkve S. Giobbe u Veneciji, i na Krunisanju Djevice u S. Panteleone.

Dispozicija na bora je ona ista koja će se ponovih, naročito u donjem dijelu, i na mnogim kasnijim adoracijama Bartolomea Vivarinija. Jednostavni je tok vi soko pripasane, oko vrata čisto izrezane tunike, zatvorene na rukama do ručnog zgloba. Nabori plašta stječu se u udubine uz savijenu podlakticu. Bogatiji i plastičniji nabori donjeg dijela uvili su se između koljena. Pri dnu se sastaju veliki okvirni nabori. koji sabiru donju partiju lika. Na tlo se spustila meko i bogato rastresena draperija, vodo ravno rasprostrta, da stvori bazu figuri. Način Antonija Vivarinija odlikovao se plahom modelacijom i nekom rasplinutom umilnošću likova. no pokazivao je, u raz doblju prije Bologne, i tendencu prema odlučnijoj defi niciji volumena, jedrijoj materiji.

U Madoni bolonjskog poliptiha. iako je njena modelacija u usporedbi s rani j om Antonijevom Bogorodicom na porečkom poliptihu konzistentnija, ipak kao da se Antonio vratio svojoj gra cilnoj mekoći, onoj koja se odrazila i na pulskoj Madoni." Koncepcija naše Bogorodice toliko je podudarna s bolonj skom, da izgleda kao plastični prijevod slikanog uzora.

Naš je majstor s mnogo vještine, upravo zato jer se radi o drugom tehničkom mediju, znao u svojoj skladno zatvorenoj kompoziciji sačuvati njen karakter. No ima jedna figura koja u pulskoj adoraciji po sve mu odudara od Antonijeva načina i tipa, a to je dijete. Kod Antonija u Bologni dijete je budno, okrenuto prema gledaocu podbočene glave, nježno kao i majka. No pu nački Isus na krilu naše Madone prava je suprotnost tom t ipu. Plastički vrlo izrazito, krepko modelirano, ono svojim plemenitim realizmom i korpulentnošću posve odudara od sanjive mekoće majčina lika. Smjestivši se udobno u krilu. posve je utonulo u san s glavom na r amenu. Ono odgovara plastički solidnom aktu i pozi kakvu nalazimo kod Bartolomea Vivarinija.

Postoji mi šljenje đa je upravo Bartolomeo u Bologni sugerirao Antoniju motiv Madone u adoraciji, kojemu je, kako se i prije i kasnije pokazalo, bio vrlo sklon. Taj je tip postao familijarnom tradicijom, preuzeo ga je i Alvise." Dijete je na krilu Bartolomeove Madone na poliptihu u Accademiji u Veneciji iz 1464. god. zaspalo u pozi Anto nijevog s poduprtom glavom, da već godinu dana kasnije, na pali u Napulju (Muzej), zaspe spustivši glavu na desno rame. Lijevu je ruku držalo na trbuhu, kao i naše, već 1448, god. na Bartolomeovoj londonskoj pali, dok ćemo ga prekriženih nožica naći kasmje, 1491. god., na triptihu u Accađemiji Carrara u Bergamu. — Barto l omeo, koji je otvorio novo poglavlje u historiji slikara iz Murana. već je u svojoj 16. godini manifestirao svoj kontakt sa,,sqarcioneschima", da u sferi mantegneskog upliva posve izgradi svoj stav. Još ima u njega draži gotičke linije, ali je život prostrujao likovima.

To nisu više likovi iz šablona, životni je dah ono što ih karak terizira. Njihovo je oblikovanje lapidarno plastično, ali i mekano, njihov je silni plasticitet jasan, ali ne grub. Finoj realistici takve koncepcije pripada i uzor koji je inspirirao formulaciju lika djeteta u krilu pulske Madone. Svetački likovi na pulskom poliptihu prikazani su, s malim varijacijama u obradi, uglavnom u dva tipa. Jedan strogi, bradati, stariji i ozbiljniji i drugi smekšaniji, mla di, sa širokim planovima lica i izrazitim ličnim kostima, mnogo usrdniji. Svi su škrtih gesta i istog stojnog mo tiva, s jednom malo iskoračenom nogom. Dva su i osnov na sistema drapiranja njihove odjeće. prvi u kome je odjeća modelirana s izrazitim plasticitetom i posve ver tikalnim akcentom i drugi, u kojem dominira zadignutn povučen sistem što ga tvori jedan kružni, duboko sabi rući nabor, koji dijagonalno presijeca lik jednom linijom duljeg daha. Kod ovog je tipa mnogo osjetnije istaknuto obličje tijela pod odjećom. Primjećujemo dosta široke zone mokro-pripijene tkanine, oko kojih kruže plastično naskočeni nabori.

Možemo zamijetiti i đa se ponekad nabori više izrazuju perspektivom nego plasticitetom što nas sve vodi bliže renesansi. Nastojanje Antonija Vivarinija da se otme od tromih i neodlučnih formulacija rezultiralo je na bolonjskom poliptihu određenijim, čvršćim, svečanim karakterom svetačkih likova. Na figurama sv. Jeronima i sv. Ivana, kojih je autor Bartolomeo, prepoznajemo preteče kasni jih moćnih, ljutito-osornih Bartolomeovih svetaca. Pul skom je majstoru, naročito kod tipa starijeg muškog lika, postalo upravo rukopisnom crtom strogo, srdito sa biranje obrva nad široko otvorenim očima, u traženju ekspresivnosti i autoritativnosti, Još nas jedna paralela odvodi put vivarinsko-muranske škole. U sakristiji crkve S. Francesco alla Vigna u Veneciji postoji slikani triptih, atribuiran Antoniju Viva riniju," iz polovice stoljeća. Središnji lik predstavlja sv. Bernardina Sienskog. Naš je majstor ponovio njegovu glavu široka čela, spojenog s ćelavom koštanom luba njom, duboko usječenu boru od nosa do tankih staračkih, bezubih usta i jakih viličnih kostiju. Iako starački tip odgovara tom svecu, ipak je naša podudarnost naročita.

Ako pomno usporedimo, začudno je podudaran osnovni sistem nabora na bočnom liku sv, Jeronima u S. Fran cesco alla Vigna i naše figure sv. Jeronima ili Bonaven ture, i to u sabirnim elipsama s velikim dvostrukim dija gonalnim zadignućem i olukom ispod lijevog koljena. I ako je tip tog sveca propisan, ipak ne možemo a da se ne zaustavimo na jednakom držanju i položaju glave. s poluspuštenim kapcima ispod oštro skupljenih obrva. Oni su slični usprkos tome što našeg sveca krasi duga brada skupljena u velike valovite pramove, a na triptihu j e tipična Antonijeva brada — rijetka, opuštena i vu nasta.

Na poligonalnom isturenju u sredini bolonjskog polip tiha prikazan je „Imago pietatis" s dva anđela, gregori janskog tipa, tj. s posljednjim ranama prije polaganja u grob. Obrada odgovara Antonijevu Milosrdnom Kristu u Bologni, još više onom na posljednjem Antonijevom poliptihu u Vatikanu iz 1464. god. Na našem je polip t ihu praćen prikazom Marije i Ivana, prema motivu uzetom sa scene raspeća, kako ga nalazimo na polipti sima Vittorija Crivellija (Sant' Epolio a Mare i San Se verino-Marche, koji je izravni derivat muranskih po l iptiha). Olako je postavljena tvrdnja Testija da je pulski po l iptih nastao po nacrtu i predlošcima Antonija Vivari nija. Iako u njegovoj osnovi leži bolonjski poliptih. uplivi nisu tako izravni, jednosložni i isključivi. Naš se maj stor obreo između likovnih i motivnih uzora obaju prvih Vivarinija. Pulski majstor nije najvišeg reda, no, iako se pridržava stanovitih tipova koje ponavlja, ipak ne pada u mrtvu shematizaciju i nelično podražavanje. On intervenira vlastitom fantazijom i trudi se da pojedine f izionomije individualizira, da im ulije život, a da ne govorimo o vještini koju je pokazao na finoj skulpturi

Madone, tako da je čak pobudio sumnju i pomisao na drugu ruku. No tipološke komparacije i obrada odaju istog autora svih likova„ tek mnogo više uloženog truda u oblikovanje centralne figure. Iako naš majstor poka zuje velik smisao za dekorativnu cjelinu, ipak on nije meštar-rezbar drvenih okvira koji je prigodno prešao i na figuralnu skulpturu. Po ustaljenoj i dosljednoj kon cepciji i po sigurnosti obrade to mu sigurno nije prvo djelo. Treba usporediti naš poliptih s onim koji mu je najbliži od svih drvenih reljefnih poliptiha koji su u provinciji ili za provinciju rađeni, tj. s furlanskim polip tihom u San Daniele del Friuli iz polovice stoljeća." Taj poliptih također pokazuje tendenciju vertikalne evolucije sredine i nosi zlatne figure na plavom fondu. Ista je osnovna dispozicija, raspored motiva, sličan okvir, gesti kulacija likova itd., no pulski nam se majstor, svakako kasniji, u ovoj komparaciji predstavlja kao vredniji autor: življi, lakši, delikatniji, bolji. Međutim, ne mo žemo prezreti u nekim pojedinostima koje se pojavljuju nadasve kod nabiranja odjeće svetaca na pulskom polip tihu, u ćoškastim kvadratno ili trokutno svedenim lomo vima kojima tenđira naš majstor a vrlo ih odrešito pro vodi na kazuli sv. Nicefora — simptome, obilježja furlanskog porijekla.

Tako naš poliptih ;nagovještava u pojedinostima i neke posredne furlanske odjeke, mada ne indicira izravne dodire, Fuxlanski se kontakti u istar skoj skulpturi XV st. javljaju i direktnije. Kao autor pulskog poliptiha navodi se Ja@ot~ iz Pule. No to je posve proizvoljno nadjenuto ime, koje nije nigdje bilo kakvim dokazom potvrđeno. Tradicijom se i me uvriježilo, pa kurzira u li teraturi od autora do autora.

Postoji jedino mogućnost da je jednom došlo do zamjene osoba s arhitektom fra Jakovom (fra Jacopo di Pola), koji je 1302. god. bio nadzornik gradnje bazilike sv. Antuna u Padovi i možda, nepotvrđeno, sudjelovao kod gradnje pulskog franjevačkog samostana. Stilski elementi i komparativni rezultati dovode polip t ih iz Pule nesumnjivo u drugu polovicu XV st. Donju granicu učvršćuje i podatak đa je na njemu prikazan i sv. Bernardin Sienski, koji je umro 1444. god. a kanoni ziran je 24. V. 1450, god. Gornju granicu bismo mogli postaviti blizu izmaka stoljeća.

Utjecaj pulskog poliptiha na lokalnu produkciju odra zio se ponajvećma u varijantama središnje figure Ma done u adoraciji." Njen je direktni derivat Madona koju sam pronašla u gradu Krku, u maloj uličnoj niši u Ulici XIII divizije. Dijete na toj plastici doduše ne leži već sjedi u majčinu krilu, ali se sve ostalo, do pojedinosti, pridržava uzora, naročito u donjem dijelu figure, gdje je majstor razvio dinamičnu igru nabora. I tu se koljena iakim plasticitetom ističu ispod odjeće i stvaraju čvrste okosnice razgibanim naborima. Ođ jednog do drugog  koljena razapeti su duboki trokutni uzlazni nabori, a pri dnu desne noge, identično kod obiju plastika, dva i staknuta prijevoja zalaze jedan u drugi a na tlu ih prati razigranost rahlo rastresene tkanine.

S lijevog koljena, u oba primjera, prati taj trokutno-kružni tok dijagonalna draperija. a sa sjedala spustile su se s obje strane oko mice, da se u mekom obilju razgrnu po tlu. — Drugi j e primjer sačuvan u Vrbniku na otoku Krku, u kapeli sv, Marije od Porodenja. Madona i dijete koje adorira na krilu nešto su rustificirani prijevodi pulskog uzora." Na nedavnim terenskim obilascima zabilježila sam rusti f icirane varijante isfog uzora i u župnoj crkvi u Taru i u područnoj crkvi u Frati.

Pulski se poliptih izvorno nalazio u crkvi sv. Franje. Od 1805. god., više od jednog stoljeća bio je smješten u katedrali, jer je franjevačka crkva bila zatvorena. Restauriran je 1867. god. (o čemu govori natpis na posto lju), a drugi put 1926. god. brigom Sopraintendenze delle Belle arti u Trstu. 1938, god. vraćen je na izvorno mje sto u franjevačku crkvu. Za vrijeme dxugog svjetskog rata odnesen je, 1944. god., u Italiju (Udine), a koncem 1961. god. u okviru restitucija vraćen u Pulu. Nakon restitucije popravljen je u Hestauratorskom zavodu Jug. akad." i konačno smješten na glavni oltar u crkvi sv. Franje u Puli.

Izvor: Vanda EKL, Gotičko kiparstvo u Istri, Zagreb, 1982. LiX-LXI, 139