SAMOSTAN SV. FRANE U ZADRU NAJSTARIJI JE FRANJEVAČKI SAMOSTAN IZGRAĐEN IZVAN ITALIJE, SA SV. JERONIMOM VEŽU GA NERASKIDIVE VEZE

02.09.2024, SACRA CROATICA

Na fotografiji: fra Stipe Nosic

Luka Gerlanc/Cropix

Možda mnogi ne znaju, ali Samostan sv. Frane u Zadru najstariji je franjevački samostan izgrađen izvan Italije, još za života sv. Frane, oko 1221. godine. Od tada privlači generacije vjernika u Zadru uz Franin pozdrav: "Gospodin ti dao mir!"

Samostan sv. Frane nalazi se uz crkvu sv. Frane u Zadru, koja je ujedno najstarija crkva posvećena sv. Frani na hrvatskom tlu, a ima naslov bazilike. U 18. stoljeću poduzet je veliki restauracijski zahvat najstarije te dalmatinske gotičke crkve, čije je renesansne dogradnje izveo poznati Juraj Dalmatinac. Nalazi se na zapadnom dijelu Poluotoka, u neposrednoj blizini Morskih orgulja i zadarske rive. U samostanu žive franjevci Male braće, a neki od njih vode brigu i o zadarskoj župi Srca Isusova na Voštarnici, koji pravno također pripadaju zadarskomu gvardijanatu sv. Frane.

Duga je povijest franjevačkoga reda na hrvatskoj obali Jadrana. U samostanu sv. Frane u Zadru čuva se Bula proglašenja Frane svetim 16. srpnja 1228., kojom papa javlja zadarskom samostanu sv. Frane da se Frane proglašava svetim i to svega dvije godine nakon njegove smrti. Na žalost u Hrvatskoj, kao i u čitavoj Europi, sve manje je franjevaca, pa se pojedine franjevačke zajednice spajaju. U jednom takvom procesu nalazi se i Franjevačka provincija Sv. Jeronima, koja će u dogledno vrijeme postati "ovisna kustodija" o Hrvatskoj franjevačkoj provinciji Sv. Ćirila i Metoda.

- Na zapadnoj strani stare gradske jezgre Zadra, smješten je Samostan svetog Frane. U srednjem vijeku bio je on na samim zidinama, a taj dio zidina srušen je u doba Austrije zbog izgradnje kamene obale i potrebe izgradnje prometnice oko poluotoka. Tada je i dio samostana prema jugu jednostavno odsječen, pa je dobio sasvim novi izgled, koji nema ništa zajedničko s prvotnim zdanjem. Tradicija i Franjevački pisani izvori vežu izgradnju samostana uz samog osnivača reda Svetog Frane Asiškog. Prema njima Frane je 2012. posjetio obale Sklavonije. Svečevi životopisci navode da se to dogodilo zahvaljujući "bratu protivnom vjetru". U to doba, naime, uglavnom se plovilo uz pomoć jedara, a Franinim planovima vjetrovi očito tada nisu bili povoljni pa je lađa s njim neplanirano morala pristati na našu obalu. O tome svjedoči i legenda koja govori kako je Svetac tada u Zadru izliječio opaticu benediktinki u samostanu Svetog Nikole. Ona je nakon toga darovala franjevcima teren za izgradnju njihova samostana koji je sagrađen odmah uz samostan benediktinki. Vrlo brzo tu je nikla crkva koja nosi naslov bazilike još iz 1280. godine, što otkriva da je to najstarija franjevačka crkva na južnoslavenskim prostorima. O svemu tome svjedoče u samostanu sačuvani vrijedni pisani dokumenti među kojima su i papinske bule pisane na pergameni. Jedna od njih, ona iz 1228., posebno je vrijedna za franjevce, jer njome tadašnji papa Grgur IX. javlja biskupima Istre, Dalmacije i Slavonije da je Franu Asiškog proglasio svetim – kaže nam gvardijan samostana sv. Frane u Zadru fra Stipe Nosić, franjevac i teolog.

Na fotografiji: sakralne umjetnine s likom sv. Jeronima

Luka Gerlanc/Cropix

Pitamo ga, kakva je to posebna veza franjevačkog samostana u Zadru i sv. Jeronima?

- I prije izgradnje franjevačke bazilike, koja je u svojoj prošlosti doživjela različite preinake, na njezinu prostoru postojala je kapelica Svetog Jeronima. Ista legenda govori kako je Sveti Franjo za svog boravka u Zadru upravo u toj kapelici prespavao. Sveti Jeronim, punim imenom Euzebije Sofronije Jeronim (oko 342- oko 347 – 30. IX. 420), kao najučeniji crkveni otac, ali i kao onaj koji je rođen u Stridonu u ondašnjoj Dalmaciji, za zadarske franjevce i poslije izgradnje bazilike bio je važan.

Otkriva to i kip Svetog Jeronima na glavnom oltaru. Oltar je izrađen 1672. po narudžbi bratovštine Gospe Karmelske, pa je zbog toga i posvećen Blaženoj Gospi od Karmela, što potvrđuje oltarna pala s tom temom, rad mletačke škole, iz sredine 17. stoljeća. Oltar vrijedi kao najveći u Dalmaciji, a na njemu je mramorni kip Svetog Jeronima s kardinalskim šeširom, dok pored svečevih nogu čuči lav. Kardinalski šešir i lav atributi su s kojima se Jeronim obično prikazuje. Po legendi Svetac je lavu izvadio trn iz šape, pa je ta krvoločna životinja kasnije bila pitoma i njegov vjerni pratilac.

Kako su franjevci cijenili Jeronima pokazuje i njegova slika, uz prikaz Svetog Diega, na oltaru na sjevernom zidu crkve, u današnjem prezbiteriju. Sliku je u 18. stoljeću naslikao i potpisao Giovanni Battista Augusti Pitteri, talijanski slikar koji je posljednje razdoblje života proveo u Zadru – ističe gvardijan Nosić.

Za veliku oltarnu sliku Gospe od milosti, vjeruje da ju je po novijim saznanjima i tumačenjima još u prvoj polovici 15. stoljeća naslikao Blaž Jurjev i oporučno ostavio franjevcima. Navodi kako se na njoj nalazi lik Svetog Jeronima s kardinalskim šeširom.

- Da je riječ o njemu potvrđuju ispružena tri prsta njegove lijeve ruke koje drži naslonjene u predjelu srca, što se može povezati s njegovom navodnom izjavom: Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum (Oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac). Jeronim je na toj slici odmah iza pape Nikole IV. (Girolamo Masci d`Ascoli, porijeklom Lisciano (Ascoli Piceno), čije krsno ime je također Jeronim, a pristupio je Franjevačkom redu u Zadru. Prije nego je postao papa, ovaj franjevac vršio je službu gvardijana zadarskog samostana, provincijalnog ministra (1272.), te kardinala. Nikola je 22. veljače 1288. postao 191. papa Katoličke Crkve, a službu je obnašao do 4. travnja 1292., kada je umro.

Još u njegovo doba u samostanu Svetog Frane bio je smješten i Provincijalat, odnosno sjedište franjevačke zajednice koja je dobila ime po Svetom Jeronimu. Zajednica se i danas zove Franjevačka provincija Svetog Jeronima. U početku je doduše nosila ime »Provincia Sclavoniae sancti Seraphini« (a Serafin je bilo ime za Svetog Franu), a službeno je nazvana Dalmatinska provincija Svetog Jeronima (Provincia Dalmatiae sancti Hieronymi) na kapitulu Reda u Kölnu 1393. godine. Zaključak tog vrhovnog tijela Reda potvrdio je i papa Bonifacija IX. god. 1397., bulom koju također čuva Samostan Svetog Frane. Ta franjevačka zajednica u to doba obuhvaćala je područje istarsko-dalmatinsko, kao i područje Dubrovačke Republike, a ime po Svetom Jeronimu dobila je zbog toga što je on i u to doba smatran svecem i zaštitnikom Dalmacije - zaključuje fra Nosić.

Zadarski mir

Sredinom 14. stoljeća u Samostanu sv. Frane ispisan je važan dio hrvatske povijesti. Sakristija crkve poznata je kao mjesto gdje je 1358. potpisan ugovor između hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. i mletačkog poslanstva, po kojem su se Mlečani odrekli Dalmacije, događaj je poznat kao tzv. Zadarski mir. Na povijesni događaj podsjeća spomen-ploča postavljena na zid sakristije prilikom slavljenja 600. obljetnice toga povijesnog događaja, istaknuo je fra Stipe.

Vraćen križ

Nedavno je zadarskim franjevcima, nakon gotovo 50 godina, vraćen srebrni ophodni križ iz prve polovice 14. stoljeća, za kojega se zna da je u noći između 26. i 27. travnja 1974. ukraden iz samostanske Riznice. Radi se o križu koji je jedan od najvrijednijih, ako ne i najvrijedniji pokretni artefakt anžuvinskog razdoblja srednjovjekovne Hrvatske, a njegov povratak predstavlja najveći proces restitucije u novijoj hrvatskoj povijesti. Članovi obitelji Lia, u čijem je vlasništvu križ bio 48 godina, darovali su ga Republici Hrvatskoj, a franjevcima ga je na svečanom slavlju 4. kolovoza u crkvi sv. Frane predala ministrica kulture i medija dr. sc. Nina Obuljen Koržinek.

Rekonstrukcija

Zapadni dio samostana sv. Frane je u rekonstrukciji, kako bi bio prilagođen novim potrebama. Taj dio služio je nekada kao sjemenište, a poslije toga korišten je u različite svrhe, djelomično i u humanitarne. Projekt obnove napravila je firma ArCon inženjering d.o.o., a radove, koje financira Franjevački provincijalat, izvodi CREDO ing iz Zadra.

U obnovljeni dio bit će ugrađeno i dizalo, što uz nove trendove govori i o dobnom stanju redovnika. Taj dio samostana u prošlosti je više puta nadograđivan, a inženjere i izvođače radova iznenadila je činjenica da je sagrađen na nasipu. To je zahtijevalo dodatna protupotresna učvršćenja, što je uz arheološka istraživanja značajno produžilo njegovu obnovu.