Škrinja sv. Šimuna u Zadru, 1380), koji se nalazi na glavnom oltaru crkve sv. Šimuna u Zadru najvrednije je djelo srednjovjekovne zlatarske umjetnosti u Hrvatskoj koje čuva mumificirano tijelo sv. Šimuna, zaštitnika Zadra. Ovo je sveti Šimun Jeruzalemski, čovjek koji je gledao i uzeo iz Marijinih ruku dijete Isusa i s molitvom se predstavio Bogu kada su ga Djevica Marija i Josip donijeli u jeruzalemski hram.[1]
Škrinja svetog Šimuna ili "Rak svetog Šimuna" službeno je proglašena spomenikom kulture nulte kategorije. Pored svoje umjetničke vrijednosti, škrinja sv. Šimun ima značaj i za hrvatsku povijest.
O dolasku svečevog tijela u Zadar
Od 6. vijeka pa nadalje, istočnorimski carevi, koji su vladali u Carigradu, sakupljali su ne samo vredna umetnička dijela, već i moći svetaca kako bi mogli da stanu rame uz rame sa Rimom. Tako je tijelo sv. Šimuna preneseno iz Carigrada u Palestinu. Jedan sačuvani dokument svjedoči da je 1200. god. Danilo i Antonije Novgorodski vidjeli su Šimonov grob u Carigradu, što dokazuje da su mošti sv. Šimon je još bio u Carigradu do 13. vijeka. Prema gotičkom natpisu u škrinji sv. Šimuna sa velikom vjerovatnoćom može se zaključiti da je svečevo tijelo preneseno iz Carigrada u Zadar 1203. godine.
Prema legendi, krstaš, vjerovatno venecijanski plemić, vraćajući se čamcem iz Sirije u svoj grad, nosio je tijelo sv. Šimuna. Kod Zadra ga je zahvatilo veliko nevrijeme, a kako mu je brod bio teško oštećen, morao je ostati u Zadru. Dok mu je brod popravljan u gradu, razbolio se i sklonio se u pustinjačku gostionicu na dnu zadarske luke, gdje se danas nalazi župna crkva sv. Ivana. Kako pustinjaci ne bi saznali za svečevo tijelo, rekao im je da je to tijelo njegovog pokojnog brata koje nosi sa sobom kući. Dok nije napustio Zadar, dao ga je zakopati na obližnjem groblju. Međutim, njegovo zdravlje se pogoršalo i kada je vidio da mu nema lijeka rekao je monasima da pregledaju sva njegova dokumenta nakon njegove smrti u kojima će pronaći nešto vrlo zanimljivo. Oko vrata pokojnika pronađena je bilješka o moćima sv. Šimona kojeg je doveo sa sobom. Monasi su odmah u zoru počeli da ekshumiraju svečevo telo, a iste noći su trojica gradskih poglavara, svaki ponaosob, bili upozoreni čudnim prizorom da se tijelo velikog svetitelja ekshumira na groblju. Rano ujutru, sva trojica su krenula na groblje i ispričali jedno drugome šta su naučili u viziji. Tada su im monasi otkrili da su i oni saznali da je tijelo sveca sahranjeno na njihovom groblju. Ubrzo je za sve to saznao cijeli grad i od tada je počelo javno bogoslužje sv. Simona Pravednog.
Povijest izrade škrinje
Škrinja sv. Šimuna je naručila hrvatsko-ugarska kraljica Elizabeta, kćerka bosanskog bana Stjepana II. Kotromanić i supruga Luja I. Anžujskog. Povod za izradu bila je velika pobožnost Kraljice i štovanje sveca. Kralj Luj I. vodio je ogorčenu bitku s Mlečanima upravo zbog Zadra. Dana 18. veljače 1358. godine u Zadru, u sakristiji crkve sv. Frane, potpisan je Zadarski mir s Mlečanima. Zadar je dobio slobodu, a Luj I., želeći što čvršće povezati Zadrane sa svojom vladom, omogućio je izvršenje kraljičinog zavjeta - izgradnju škrinje sv. Šime.
Rad je 1380. godine od kovanog srebrnog lima izradio zlatar Franjo iz Milana, koji je imao svoju radionicu u Zadru. U ovom poslu pomogli su mu domaći majstori Petar Blažev iz Rače, Stjepan Pribčev, Mihovil Damjanov i Andrija Markov iz Zagreba. Majstor Franjo je na poleđini sanduka lijepim gotičkim slovima urezao natpis na latinskom jeziku koji u hrvatskom prijevodu glasi: „Ovdje, u ovoj škrinji, koju je darovala moćna, slavna i uzvišena Elizabeta Mlađa, vladarka Ugarske, godine. mira Šimona Pravednog, koji je u naručju držao Isusa, rođenog od Djevice. Ovo djelo je izvršio Franjo Milanski 1380. godine."
Za ovo djelo rijetke umjetničke vrijednosti kraljica je stavila na raspolaganje oko 250 kilograma srebra i ovlastila pet zadarskih plemića da u roku potpišu ugovor s majstorom. Ugovor je sklopljen u gradskoj vijećnici 5. jula 1377. godine, kojim se Franjo obavezao da će radove izvesti u roku od godinu dana. Međutim, posao je bio toliko velik da je trebalo tri godine dok nije sretno završen. Škrinja sa duplim krovom izrađena je od kedrovine i u potpunosti obložena debelim srebrnim pločama, koje su djelimično pozlaćene. Spolja i iznutra oslikana je reljefnim scenama tehnikom embossinga i privlači pažnju svakog posjetitelja.
Izgled škrinje
Na prednjoj strani su tri odvojene scene. U sredini je kompozicija Ukazanja u hramu, a na lijevoj strani scena u kojoj monasi ekshumiraju skriveno tijelo sveca. Desno od Prezentacije je scena ulaska kralja Luja I. u Zadar. Prizor je vrlo slikovito oslikan nizom detalja gradskih zidina sa kulama, ljudi i brodova sa zastavama. Na prednjoj strani krova sanduka u visokom reljefu prikazano je tijelo sveca u svečanoj odori. Na lijevoj strani je prizor broda u oluji koji spašava St. Šimona, a u zabatu je izrađen grb Luja I. Anžujskog. S druge strane je scena u kojoj je kraljica Elizabeta, okružena kraljem i hrvatskim plemićima, izgubila razum ukravši svečev prst, iznad kojeg je i grb Luja. Na unutrašnjoj strani poklopca nalaze se tri figurativne kompozicije koje prikazuju svetiteljeva čuda. Na sredini poleđine nalazi se utisnuti natpis na kome se pominje naručilac - kraljica Elizabeta i godina 1380, a na dnu je potpis umjetnika. Lijeva scena prikazuje kraljicu Elizabetu sa svoje tri kćeri kako predaju dovršeni sanduk svecu. Desno od natpisa je smrt bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića u prisustvu sv. Šimuna. Na poleđini krova kovčega prikazana su još tri svečeva čuda. Središnja scena prikazuje klečeći lik sa zlatarskim alatom, koji je vjerovatno autorov autoportret.
Škrinja sv. Šimom počiva na rukama velikih bronzanih baroknih statua anđela, izlivenih od bronzanih zaplijenjenih turskih topova 1648. godine. Ispred oltara u sredini svetišta nalazi se kameni sarkofag sa likom sv. Šimuna iz 13. vijeka, u kojoj se svečevo tijelo čuvalo do izrade sanduka.
Izvor: Wikipedia
Comments